*

Ponekada mi se učini da sam nikao iz tvoga korijena. Postajes tišina u koju sve više dobrovoljno potanjam. Ovu ljubav iz očiju, pod rebra sam skrio, u onaj donji dio srca, a ti se šećeš tiha, kao mjesečina, mojim dolinama i visinama.
Danas sam se dugo namještao, kao raštimani klavir, tražeći taj jedan pravi ton, a ti si kačila zvijezde oko svoga vrata, kao žute dukate.

6 komentara

Komentariši